Ovdje ću nakratko objasniti zašto sam krenuo u izradu podzemnog voda za razvod navodnjavanja i kako je sve prošlo.
Budući da imam toliko biljaka, trebam i dobar sustav za navodnjavanje koji mora biti sposoban podnijeti ljetne izazove.
Biljke su na različitim lokacijama (okućnica, dvorište, vrt) koje su povezane zajedno alkaten cijevima i sa spremnikom. To izgleda dosta razbacano, a i smeta kod košnje.
Cilj mi je također sve, koliko je god moguće, automatizirati, što je lakše napraviti kad je sve centralizirano (objedinjeno).
Zbog toga sam odlučio cijevi za navodnjavanje smjestiti u zemlju. Iako radim s alkaten cijevima koje su i namijenjene za ukop, odlučio sam se ipak na instalacijske cijevi (cijevi slične drenažnim, ali bez rupa i s glatkom unutarnjom površinom).
Prednost toga je što ću kroz te cijevi moći provući više vodova, a također mogu provući i električni kabel skroz do vrta. Na jednom dijelu služit će i za sakrivanje vodova od solarnog kolektora (više o njemu drugi put).
Na mjestima grananja odlučio sam postaviti šahtove tako da mogu jednostavno pristupiti u slučaju instalacije ili kontrole. Za ta mjesta sam uzeo plastični šaht s poklopcem veličine 30×30 cm tako da imam dosta mjesta za spajanje alkaten cijevi (barem sam tako mislio). Naravno, cijevi mogu biti od drugih materijala budući da su zaštićene od vanjskih utjecaja. Alkaten cijevi su jeftinije, ali ih je teže spajati u ograničenom prostoru.
Na krajnjim mjestima položio sam manje šahtove (20×20 cm). Sve šahtove sam kupio u slovenskom Jageru, a primijetio sam ih i u zagrebačkom Bauhausu.
Manja dilema pojavila se kod spoja instalacijske cijevi sa šahtom. Na tom mjestu ostalo je dosta “lufta”, a moja želja bila je napraviti spoj koliko toliko nepropusnim. Na kraju je odluka pala na ekspandirajuću (pur) pjenu kojom sam uspješno popunio praznine, a pokazala je i dobro prijanjanje na šaht (plastika zna biti problematična).
Tko bi rekao da će kopanje kanala biti “lakši” posao.
Problem se pojavio kod spajanja cijevi plastičnim spojnicama. Zbog smanjenog prostora u šahtu, vrlo je teško primiti cijev i ugurati u spojnicu. Posebno se to odnosi na slučaj kad se spaja zadnja cijev. Uspio sam naravno neke spojnice spojiti na cijev izvan šahta, pa naknadno ugurati u instalacijsku cijev.
Naravno, problem bi se mogao riješiti korištenjem metalnih spojnica (manje su) ili u kombinaciji s holenderima, ili naravno uzeti veći šaht.
Zanimljiv “projekat” koji će, nadam se, opravdati svoju svrhu.
